Sake: pirinač koji pola zrna ostavi u mlinu
Sake nije pirinčano vino ni pirinčana rakija. Pravi se kao pivo, vri kao niko drugi i dostiže jačinu koju vino nikad ne dosegne bez destilacije.
Pre nego što dobije ijednu kap vode, pirinač za daiginjo izgubi više od polovine svog zrna u mlinu, a ono što se samelje u prah ide u stočnu hranu i krekere. Ostaje samo skrobno belo jezgro, i od njega se, posle dva meseca rada, pravi piće od 15-16 posto koje u tanku može da dostigne i 20 posto alkohola bez ijednog dana destilacije, više od bilo kog vina iz prirodnog vrenja. Ukratko: pirinač se polira, kuva na pari, plesan koji pretvara skrob u šećer, i kvasac koji taj šećer istovremeno pretvara u alkohol, sve u istom sudu, u isto vreme.
Zašto se pirinač brusi do polovine
Za sake se ne koristi pirinač za jelo nego posebne sorte, sakamai, sa krupnim zrnom i belim skrobnim jezgrom koje se zove šinpaku. Najpoznatija je Jamada Nišiki iz prefekture Hjogo, uz nju Omači iz Okajame i Gohjakumangoku iz Niigate. Spoljni slojevi zrna nose masti i proteine, a oni u fermentaciji daju teške, zemljane i ponekad gorke tonove. Što se više skine, sake je čistiji i aromatičniji, i za to postoji mera na svakoj etiketi: seimaibuai, procenat zrna koji je ostao posle poliranja.
| Kategorija | Seimaibuai | Dodat alkohol | Stil u čaši |
|---|---|---|---|
| Junmai | bez propisanog minimuma | ne | pun, pirinčast, dobar i grejan |
| Honjozo | 70% ili manje | do 10% težine pirinča | lakši, suvlji |
| Ginjo / junmai ginjo | 60% ili manje | može / ne | voćni, cvetni, rashlađen |
| Daiginjo / junmai daiginjo | 50% ili manje | može / ne | najfiniji, kruška i dinja u nosu |
Poliranje do 50 posto traje dva do tri dana sporog brušenja, jer zrno koje se zagreje pukne. Posle mlina pirinač odmara nekoliko nedelja da povrati vlagu, pa se pere i namače. Kod ginjo stila namakanje se meri štopericom, u minutima i sekundama, jer polirano zrno upija vodu brzo, a višak vode na pari daje lepljiv pirinač koji kasnije fermentiše bez kontrole. Kako ovi brojevi izgledaju na etiketi i šta znače u čaši, rastavili smo u tekstu sake po stilovima.
Koji: plesan koja radi posao slada
Pirinač nema šećer, nego skrob, a kvasac skrob ne ume da jede. Kod piva taj problem rešava slad; kod sakea ga rešava koji, plesan Aspergillus oryzae. Spore se pospu po pirinču kuvanom na pari, i pirinač provede oko 48 sati u toploj, vlažnoj prostoriji na 30-40 stepeni, gde ga majstori ručno rastresaju i premeštaju u sve manje drvene kutije. Za to vreme plesan proraste kroz zrno i napravi enzime koji skrob seku u glukozu. Gotov koji miriše na pečeni kesten, i od njega zavisi skoro sve: oko petine ukupnog pirinča u jednoj šarži postaje koji, a ostatak samo kuvani pirinač.
Zato se kaže da je u sake podrumu prvi posao koji, drugi moto, treći moromi. Majstor podruma, toji, nekad je spavao uz prostoriju sa kojijem, jer se za dva dana temperatura mora pratiti i noću.
Moto i moromi: dve fermentacije u jednom sudu
Pre glavnog vrenja pravi se moto, starter: mala količina kojija, pirinča, vode i kvasca u kojoj se namnoži zdrava, jaka kultura. Savremeni put, sokujo, dodaje mlečnu kiselinu koja štiti starter od bakterija, i traje oko dve nedelje. Stari put, kimoto, čeka da mlečnu kiselinu naprave prirodne bakterije iz vazduha, uz višesatno nabijanje smeše drvenim motkama, i traje oko četiri nedelje; njegov rođak jamahai, iz 1909. godine, preskače nabijanje. Kimoto i jamahai daju sake sa više kiseline i ukusa koji podseća na jogurt i pečurke, i to se oseti i posle godine u boci.
Onda dolazi moromi, glavna šarža, i jedino mesto na kome sake ne liči ni na šta drugo. Pirinač, koji i voda ne dodaju se odjednom nego u tri koraka tokom četiri dana: prvog dana prva tura, drugog dana se ništa ne dodaje da se kvasac namnoži, trećeg i četvrtog dana dve veće ture. Svaki put se masa skoro udvostruči. Da je sve stavljeno odjednom, kvasac bi se razblažio i bakterije bi pobedile.
U moromiju se dešava ono što stručnjaci zovu paralelna višestruka fermentacija: koji pretvara skrob u šećer, a kvasac taj šećer odmah pretvara u alkohol, istovremeno i u istom sudu. Kvasac nikad nije zatrpan šećerom, pa ne staje kao kod slatkog vina, i zato moromi dogura do 18-20 posto alkohola. Kod ginjo stila vrenje traje 30 i više dana na oko 10 stepeni; hladno i sporo je tajna voćnog nosa, jer kvasac pod stresom pravi estre koji mirišu na krušku, jabuku i dinju. Običan sake vri 18-25 dana na toplijem.
Za sake se ne koristi pirinač za jelo nego posebne sorte, sakamai, sa krupnim zrnom i belim skrobnim jezgrom koje se zove šinpaku.
Presovanje, pasterizacija i šest meseci tišine
Gotov moromi je bela kaša koja se cedi. Većina podruma koristi horizontalnu presu sa platnenim pločama; tradicionalniji stavljaju moromi u platnene vreće u drveni sanduk, a za takmičarske daiginjo serije vreće se samo okače i sake kaplje sopstvenom težinom, bez pritiska. Taj sake se na etiketi zove šizuku, kap. Ono što ostane u vrećama je sake kasu, beli talog koji se u Japanu koristi za supe i mariniranje ribe.
Sake se obično pasterizuje dvaput, zagrevanjem na oko 60-65 stepeni: pre odležavanja i pre punjenja. Između toga odmara oko pola godine u cisternama, i onda se razblaži vodom do 15-16 posto. Svaki od ovih koraka može da se preskoči, i svaki preskočeni korak ima ime na etiketi:
| Na etiketi | Šta je preskočeno | Kako se čuva |
|---|---|---|
| Namazake | obe pasterizacije | samo u frižideru, do 5 °C |
| Hijaoroši | druga pasterizacija; odležao preko leta | hladno, pije se ove jeseni |
| Genšu | razblaživanje vodom; 17-20% | normalno, ali piti umereno |
| Muroka | filtriranje ugljem | normalno; boja blago žućkasta |
| Nigori | delimično ceđenje; ostaje mutan | u frižideru, promućkati |
Voda je poslednji sastojak koji se ne vidi. Nada, kraj kod Kobea, slavna je po tvrdoj vodi bogatoj mineralima koja hrani kvasac i daje suv, oštar sake; Fušimi kod Kjota ima meku vodu i blaži, zaobljeniji stil. Isti pirinač i isti majstor u ta dva grada prave dva različita pića.
Skrivena mesta: šta zna onaj ko je pio sake van restorana
Sezona za sake je upravo počela, i to dvostruko. Podrumi tradicionalno kuvaju od oktobra do marta, kad je hladno i bakterije spore, pa se prvi novi sake ove berbe tek pravi. A na policama je sada hijaoroši, sake iz prošle zime koji je leto proveo u podrumu i puni se bez druge pasterizacije; zaobljen je, kremast i postoji samo u jesen. Ko ga ugleda u radnji sa japanskom robom, neka ga ne ostavlja za Novu godinu.
Drugo: dobar junmai i kimoto ne treba hladiti nego grejati, i Japanci za to imaju ceo rečnik. Nurukan je oko 40 stepeni, džokan 45, acukan 50; greje se u vodenom kupatilu, nikad u mikrotalasnoj. Daiginjo se, naprotiv, nikad ne greje, jer toplota ubije voćni nos za koji je pola zrna otišlo u mlin. Koji stil ide uz koje jelo, sa konkretnim parovima, pisali smo u tekstu sake uz hranu.
I treće, za one koji kuvaju: sake kasu se u Srbiji teško nalazi, ali ako se pojavi u azijskoj radnji, kašika u marinadi za skušu ili lososa preko noći daje ribi slatkoću i umami koje miso ne može. Kakve se japanske namirnice u Beogradu uopšte nalaze, i čime se menjaju, popisali smo u tekstu o pet japanskih namirnica.
Pitanja i odgovori
kratko i konkretno- Kako se pravi sake?
- Pirinač se polira, pere, kuva na pari i deo se zarazi plesni koji, koja skrob pretvara u šećer. Uz kvasac se u tri koraka dodaje u šaržu gde šećer i alkohol nastaju istovremeno, pa se presuje, pasterizuje i odležava oko pola godine.
- Koliko alkohola ima sake?
- Flaširani sake obično ima 15-16% jer se razblaži vodom. Nerazblažen, genšu, ima 17-20%, što je najviše od svih nedestilovanih pića.
- Da li je sake pirinčano vino?
- Ne. Pravi se kao pivo, iz skroba koji se prvo pretvara u šećer, ali obe faze teku istovremeno u istom sudu, što ga čini posebnom kategorijom.