Beograd · 43°49′NBeograd— Editorijal —‹Br. 250Ponedeljak / 16·11·202616·11·26
MODUS
Putovanja · Editorijal

Rim van sezone: četiri paste, supplì i Testaccio po kiši

Novembar je najkišniji mesec u Rimu i najbolji za jelo: Trastevere bez selfi štapova, puntarelle na pijaci i red ispred trattorije od deset ljudi, ne pedeset.

Mokra ulica u Rimu posle kiše, sa Marcelovim teatrom u pozadini
↳ Fotografija: Levi Ari Pronk / Unsplash

Prva novembarska kiša isprazni Trastevere za jedno popodne. Nestanu štapovi za selfi i meniji na pet jezika sa table, a ispred male trattorije u ulici Via dei Vascellari, broj 29, red se skrati sa pedeset ljudi na desetak Rimljana pod kišobranima, koji znaju da se čeka zbog carbonare, a ne zbog fotografije.

Za one koji traže šta videti u Rimu kad turisti odu, kratak odgovor: Trastevere ujutru, Testaccio u podne, Aventin u sumrak i Panteon dok pada kiša. Kroz otvor od devet metara na vrhu kupole kiša pada pravo na mermerni pod, koji ima odvode iz drugog veka; ulaz od 2023. košta 5 evra. Ostatak ovog teksta je o tome šta se jede između te četiri tačke.

Četiri paste, jedan grad i nijedna pavlaka

Rimska kuhinja ima četiri paste koje se drže kao zakon, i sve četiri dele isto: guanciale, sušeni svinjski obraz, i pecorino romano, slan ovčiji sir. Razlika je u tome šta se dodaje, a još više u tome šta se ne dodaje.

PastaŠta ide unutraOblikCena u trattoriji
Cacio e pepepecorino, crni biber, voda od kuvanja testeninetonnarelli11-14 evra
Griciaguanciale, pecorino, biberrigatoni12-15 evra
Amatricianaguanciale, paradajz, pecorino, malo ljute papričicebucatini12-15 evra
Carbonaraguanciale, žumanca, pecorino, biberrigatoni ili spaghetti13-16 evra

Gricia je ključ za razumevanje ostale tri: dodajte joj paradajz i dobijate amatricianu, dodajte žumanca i dobijate carbonaru, oduzmite guanciale i ostaje cacio e pepe. Ono čega nema nigde je pavlaka. Kremasta carbonara u Rimu nastaje od žumanaca i skrobne vode na temperaturi ispod 70 stepeni, u činiji, van ringle; ako se jaje zgruša, kuvar je pogrešio. Ako vas posle puta vuče da probate kod kuće, testo je opisano u tekstu domaća pasta, jaje na 100 grama.

Pravilo naručivanja koje razlikuje gosta od turiste: pasta je primo, a ne obrok. Ko je naruči i ustane, nije pogrešio, ali je propustio secondo i, u novembru, prilog koji postoji samo sada: puntarelle, izdanke zimske cikorije isečene u trake i potopljene u ledenu vodu da se kovrdžaju, sa prelivom od inćuna, belog luka i sirćeta. Sezona počinje krajem jeseni i traje do marta.

Supplì, pizza al taglio i ulica kao trpezarija

Supplì je rimski rođak sicilijanskog arancina: duguljasta kroketa od pirinča kuvanog u ragu sosu, sa kockom mocarele u sredini, uvaljana u prezle i pržena. Kad ga prelomite, mocarela se razvuče kao telefonska žica, pa se zove supplì al telefono. Košta 2 do 3,5 evra i jede se stojeći, iz papira, pre pice. Sicilijanska verzija ima svoju priču, koju smo pratili u tekstu Sicilija za hedoniste.

Pizza al taglio se plaća po težini: pokažete komad, kaže se koliko širok, izvaga se i podgreje. Rimljani je jedu u podne, na nogama, sa krompirom i ruzmarinom ili samo sa paradajzom i maslinovim uljem. Najpoznatiji primerak je Pizzarium Gabriela Boncija u ulici Via della Meloria, deset minuta hoda od Vatikanskih muzeja, ali isto pravilo važi za svaku pekaru u kojoj su tepsije duže od metra i na kojoj nema slika jela.

Testaccio: kvart koji jede ono što drugi bacaju

Ispod Aventina, između Tibra i Piramide Cestija, je Testaccio, radnički kvart koji je stotinu godina živeo od gradske klanice. Klanica, Mattatoio, zatvorena je 1975, ali kuhinja koju je stvorila nije: quinto quarto, peta četvrtina, sve što ostane kad se prodaju četiri četvrtine mesa. Radnici su deo plate dobijali u iznutricama, i od toga je nastala kuhinja koja se danas naručuje sa poštovanjem.

Coda alla vaccinara je volovski rep krčkan četiri do pet sati sa celerom i paradajzom, dok meso ne spadne sa kosti. Trippa alla romana su škembići sa paradajzom, nanom i pecorinom. Rigatoni con la pajata su sa crevima teleta koje je pilo samo mleko, pa se mleko u njima zgruša u sos; jelo je bilo zabranjeno od 2001. do 2015. zbog bolesti ludih krava i vratilo se na jelovnike kao mali praznik.

Kvart ima i brdo koje nije brdo. Monte Testaccio, visok oko 35 metara, napravljen je od razbijenih rimskih amfora za maslinovo ulje, procenjuje se oko 53 miliona komada, slaganih od prvog do trećeg veka. Neki restorani u podnožju imaju zadnji zid od stakla, iza kojeg se vide krhotine stare dve hiljade godina. U jednom od njih, Flavio al Velavevodetto, jede se pod tim zidom.

Za one koji traže šta videti u Rimu kad turisti odu, kratak odgovor: Trastevere ujutru, Testaccio u podne, Aventin u sumrak i Panteon dok pada kiša .

Mercato di Testaccio, pijaca u modernoj zgradi od 2012, radi od ponedeljka do subote pre podne. Tezge sa voćem i povrćem smenjuju se sa tezgama na kojima se prodaje sendvič sa coda alla vaccinara ili sa ćuftama u sosu, za 5 do 7 evra. Preko puta, u Via Marmorata, je delikatesna radnja Volpetti, sa pecorinom od nekoliko meseci do više od godinu dana zrenja i guancialeom koji se reže na licu mesta. U kvartu je rođen i trapizzino, trougaoni džep od testa za picu napunjen rimskim varivima, koji je 2008. smislio Stefano Callegari.

Šta se pije uz to

Rim pije belo, i to belo sa brda jugoistočno od grada. Frascati, iz Castelli Romani na dvadesetak kilometara od centra, pravi se od malvazije i trebbiana na vulkanskom tlu; lagano je, kiselo, i ide uz pecorino bolje nego bilo šta crveno. Za crveno tražite Cesanese del Piglio iz Lacija, vino sa visokom kiselinom i mekim taninom koje podnese i amatricianu. U trattoriji se naručuje quartino, četvrt litra kućnog vina u bokalu, za 4 do 6 evra.

Skriveni Rim: kad pada kiša

Ključaonica na Aventinu. Na Trgu malteških vitezova, kroz ključaonicu na zelenim vratima priorata, vidi se kupola Svetog Petra uokvirena drvoredom. Pre 9 časova ujutru red je od dve osobe. Odatle je dva minuta do Vrta narandži sa pogledom na ceo Rim.

Centrale Montemartini. U kvartu Ostiense, deset minuta od Testaccia, antičke statue iz Kapitolskih muzeja stoje između dizel motora i turbina stare termoelektrane. Mermerne boginje pored mašina od trideset tona, i skoro niko u salama.

Nekatoličko groblje kod Piramide. Uz Piramidu Cestija leže Keats i Shelley, među čempresima i mačkama koje niko ne tera. Jedno od najtiših mesta u gradu, a pet minuta od pijace Testaccio.

Porta Portese nedeljom. Buvljak u Trastevereu počinje u zoru i do podneva se razilazi. Stari tanjiri, ručni mlinovi za biber i bakarne šerpe za pastu sa tezge koštaju manje nego u bilo kojoj prodavnici, a posle toga trattorie u kvartu tek otvaraju.

Maritozzo ujutru. Rimski doručak nije kroasan nego maritozzo, mekano slatko pecivo rasečeno i napunjeno šlagom do vrha. Uz espreso za stolom iza šanka, ne u izlogu sa kolačima za turiste.

Do Rima se iz Beograda leti oko sat i četrdeset minuta. Autom je oko 1.300 kilometara, i tada važi sve što smo napisali o ZTL zonama koje stižu poštom: auto ostaje na parkingu na obodu, centar se prelazi peške i tramvajem broj 8.

Pitanja i odgovori

kratko i konkretno
Šta videti u Rimu u novembru?
Panteon dok pada kiša, ključaonicu na Aventinu ujutru, pijacu Testaccio, Centrale Montemartini i buvljak Porta Portese nedeljom. Gužve su manje, a temperatura je 10-17 stepeni.
Koje su četiri rimske paste?
Cacio e pepe, gricia, amatriciana i carbonara. Sve imaju pecorino romano, tri imaju guanciale, a nijedna nema pavlaku.
Šta je supplì?
Rimska kroketa od pirinča kuvanog u ragu sosu sa mocarelom u sredini, pohovana i pržena. Košta 2-3,5 evra i jede se stojeći.

Čitajte dalje

iz iste štamparije