Citroën 2CV: devet konja, korpa jaja i cena koja raste
Do 1959. dolazio je samo u sivoj boji, a izdržao je 42 godine proizvodnje. Danas vozni primerak košta 8.000-12.000 evra, a vrhunski preko 20.000.
Do 1959. Citroën 2CV mogli ste da kupite u bilo kojoj boji, pod uslovom da je siva — fabrika je imala jednu boju, jedan motor od devet konja i listu čekanja od nekoliko godina. Ljudi su čekali, jer drugi auto koji je mogao da preveze porodicu, prase i dva džaka brašna preko blata za tu cenu nije postojao.
Brief je napisao šef Citroëna Pjer-Žil Bulanže: dva seljaka u čizmama, 50 kilograma tereta, 60 na sat, tri litra potrošnje i korpa jaja preko izoranog polja bez ijednog razbijenog. Dobio je 2CV, auto koji se u krivini naginje kao čamac i zbog toga se ne prevrće.
Na Pariskom salonu u oktobru 1948. novinari su mu se smejali. Poslednji je sišao sa trake u Mangualdeu, u Portugaliji, 27. jula 1990., posle oko 3,9 miliona proizvedenih komada, a sa izvedenim modelima — Dyane, Ami, Méhari i dostavnim kombijima — porodica je prešla devet miliona. Kod nas je to žaba, a u Sloveniji i Hrvatskoj spaček.
Zašto devet konja nije bila šala
Ime 2CV znači deux chevaux, dve poreske konjske snage po francuskom sistemu, ne stvarne. Stvarne su bile skromne, ali dovoljne za zadatak: prvi motor imao je 375 kubika i 9 KS na 3.500 obrtaja. Bio je to vazdušno hlađen dvocilindrični bokser — dva klipa koja se kreću jedan ka drugome, bez vode, bez hladnjaka, bez pumpe koja bi mogla da otkaže u polju.
| Verzija | Zapremina | Snaga | Period |
|---|---|---|---|
| 2CV prva serija | 375 ccm | 9 KS | 1949-1959 |
| 2CV AZ | 425 ccm | 12-18 KS | 1954-1970 |
| 2CV4 | 435 ccm | 24 KS | 1970-1979 |
| 2CV6 | 602 ccm | 26-29 KS | 1970-1990 |
Uz masu od oko 560-600 kilograma, 2CV6 ide oko 115 na sat i troši pet do šest litara. Brojke su smešne dok ne sednete za volan: motor radi kao šivaća mašina koja je dobila glas, na 4.000 obrtaja zvuči kao da će se raspasti, a ne raspada se. Menjač ima četiri brzine i ručicu koja izlazi iz table, pokreće se napred-nazad i ukoso, i posle deset minuta je logičnija od bilo kog menjača u podu.
Iza dizajna stoje André Lefèbvre, inženjer koji je kasnije potpisao i DS, i vajar Flaminio Bertoni, koji je karoseriju oblikovao tako da se svaki lim može saviti u običnoj radionici. Platneni krov se rola do zadnjeg branika — ne kao luksuz, nego da bi se u auto mogao utovariti ormar.
Kišobran na točkovima: ovešenje koje niko nije kopirao
Pravi genije 2CV-a je ispod poda. Prednji i zadnji točak sa iste strane povezani su horizontalnim oprugama u zajedničkom cilindru ispod karoserije. Kad prednji točak naiđe na rupu, opruga deo udarca prenese na zadnji, koji se blago spusti — auto se ne propinje nego klizi preko neravnine. Hod točkova je ogroman za auto ove veličine, pa 2CV preko makadama ide brzinom od koje bi moderni gradski auto ostao bez branika.
Cena tog komfora je nagib. U brzoj krivini karoserija se naginje toliko da vozač prvi put misli da će auto leći na bok. Neće: točkovi ostaju na zemlji, a težište je nisko jer bokser leži ravno ispred prednje osovine. Rani modeli imali su i inercione amortizere na točkovima — tegove na oprugama koji su gasili vibraciju bez klasičnog amortizera.
Prednji pogon, disk kočnice napred od 1981, i sedišta koja se vade jednim pokretom i postaju klupe za piknik. Prozori na prednjim vratima ne spuštaju se nego se donja polovina preklopi nagore. Sve što može da bude jednostavno, jeste.
Jugoslovenska žaba iz Kopra
Kod nas 2CV nije bio uvozna egzotika. Tomos u Kopru sklapao je Citroëne od kraja pedesetih, a od 1972. kroz zajedničku firmu Cimos pravio je 2CV, Dyane i Ami za jugoslovensko tržište. Zato se i danas u Srbiji nađe žaba sa domaćim papirima i istorijom vlasnika — što je pri registraciji velika prednost u odnosu na auto koji se uvozi iz Francuske bez ijednog dokumenta.
Za razliku od starog Fiata 500, koji je bio gradski auto, 2CV je bio poljoprivredna mašina sa vratima. Koliko su se ta dva sveta razlikovala, a koliko zajedno pokretala Jugoslaviju sa Stojadinom, vidi se po tome šta je preživelo: Fiat u gradu, 2CV na selu, u šupi, sa slamom na zadnjem sedištu.
Brief je napisao šef Citroëna Pjer-Žil Bulanže: dva seljaka u čizmama, 50 kilograma tereta, 60 na sat, tri litra potrošnje i korpa jaja preko izoranog polja bez ijednog razbijenog.
Zašto se danas traži kao oldtajmer
Iz tri razloga, i nijedan nije sentimentalan.
Prvi je cena ulaska koja još ima smisla. Projekat za restauraciju na evropskom tržištu kreće od 3.000-5.000 evra, solidan vozni primerak je 8.000-12.000, a vrhunski restaurirani 2CV6 i serija Charleston (1980-1990, dvobojni bordo i crni ili žuti i crni) idu i preko 20.000 evra. Cene su poslednjih godina rasle brže nego kod sličnih malih klasika.
Drugi su delovi. Specijalizovane radnje u Francuskoj, Nemačkoj i Holandiji — najpoznatija je nemačka Der Franzose — prodaju gotovo sve, uključujući novu, pocinkovanu šasiju. To znači da trula šasija, najčešća bolest, nije smrtna presuda — samo stavka od par hiljada evra sa ugradnjom.
Treći je održavanje koje može da uradi svako sa kompletom ključeva. Ulje se menja na 5.000 km (dva i po litra), zazor ventila se podešava na 10.000 km, paljenje je na platinska dugmad. Pre zime ide konzervacija, kao kod svakog starog auta — sve je u našem planu za oldtajmer pred zimu.
Na šta paziti pri kupovini: šasija na zadnjim nosačima i ispod prednjih sedišta, pod, donji deo vrata i blatobrani oko zadnjih točkova. Motor koji malo curi ulje na cevima podizača je normalan; motor koji plavo dimi posle zagrevanja nije. Proverite i da li su opruge u cilindrima podmazane — suve škripe na svakoj neravnini.
Probna vožnja traži dvadeset minuta i jedan loš put. Hladan motor mora da upali iz prvog ili drugog pokušaja, a ručica menjača da ulazi u sve četiri brzine bez krckanja; kod 2CV6 krckanje u drugoj obično znači istrošene sinhrone prstenove, što je posao od jednog vikenda, ali je razlog za popust. Na makadamu slušajte zadnji kraj: tupi udarci znače istrošene ležajeve ramena ili prazne frikcione amortizere, a auto koji se posle rupe ljulja još dva-tri puta ima amortizere za zamenu. Kočnice na staroj žabi su bubnjevi pozadi i ne vole vlagu — posle pranja prva dva kočenja su slabija, i to je normalno. Volan sme da ima malo zazora, ali ne toliko da auto na pravcu traži stalnu korekciju.
Gde žaba pokazuje šta zna: od Iriga do Krušedola
Pravo mesto za 2CV nije autoput nego loš asfalt. Iz Iriga krenite ka manastiru Krušedol, oko 8 km, pa nastavite sporednim putem kroz vinograde ka Maradiku — deonica od dvadesetak kilometara sa rupama i krivinama na kojima se novi auto vozi 30 na sat, a žaba ide 50 i ne primeti neravninu. Krov se rola posle Krušedola, kad put izađe iz šume među redove loze; u Maradiku je vreme za kafu i proveru ulja.
Drugo mesto je zajednica: svetski susret ljubitelja 2CV-a održava se od 1975. svake druge godine u drugoj evropskoj zemlji i okupi hiljade automobila na jednoj livadi; mesto sledećeg se objavljuje dve godine unapred, pa ga proverite pre planiranja. Bliže kući, kontakti za delove i majstore ne nalaze se na oglasima nego u grupama vlasnika u Sloveniji i Hrvatskoj — pretražujte po imenu spaček, ne 2CV, jer tamo auto i dalje nosi to ime.
Treći, za one koji vole istoriju: 1970. grupa mladih vozila je 2CV-ima na reliju Pariz-Kabul-Pariz, oko 16.500 kilometara, i većina je stigla nazad. Auto za korpu jaja prešao je pola Azije — i to je rečenica koju ćete ponavljati svakom ko se nasmeje vašoj žabi.
Pitanja i odgovori
kratko i konkretno- Koliko konja ima Citroën žaba?
- Prvi 2CV iz 1948. imao je 9 KS iz 375 ccm, a poslednji 2CV6 26-29 KS iz 602 ccm. Oznaka 2CV su dve poreske, ne stvarne konjske snage.
- Koliko košta Citroën 2CV oldtajmer?
- Projekat za restauraciju 3.000-5.000 evra, vozni primerak 8.000-12.000, a vrhunski restauriran 2CV6 ili Charleston preko 20.000 evra.
- Da li se Citroën 2CV proizvodio u Jugoslaviji?
- Da, sklapao se u Kopru, prvo u Tomosu, a od 1972. u zajedničkoj firmi Cimos, zajedno sa modelima Dyane i Ami.